Solana

nedjelja, 19.02.2012.

Enciklopedija živih

Nije mi nimalo teško 'dijagnosticirati' zašto se tako dobro osjećam na blogu. On na tako praktičan i zanimljiv način ujedinjuje dvije moje životne ljubavi – onu prema ljudima, i onu prema pisanoj riječi. Oduvijek sam, prilično tvrdoglavo i gotovo isključivo, inzistirala na vezi između Čovjeka i Riječi. Toliko isključivo da sam sklona pomalo nastranom vjerovanju da život u kojem čovjek nije za sobom ostavio neki pisani trag – i nije baš postojanje u pravom smislu te riječi.

Podatak o sedam milijardi ljudi na svijetu za mene je podatak o sedam milijardi različitih svjetova. Svaki čovjek jedan svijet. Svi su ti svjetovi potencijalno literarni. Ipak, mnogi se od njih nikad ne ispišu, nikad ne orječe, nikad ne dobiju svoj pisani dokaz postojanja, ne računamo li bilješku o rođenju i smrti u matičnoj knjizi rođenih i umrlih.

Puno sam razmišljala o tome, oduvijek. Nije ni čudo da sam se na prvo čitanje do ušiju zaljubila u „Enciklopediju mrtvih“ Danila Kiša, pripovijest temeljenu na ideji da bi svaki čovjek trebao dobiti jednak tretman u povijesti. Fascinirala me misao o toj biblioteci u kojoj se zatekne junakinja priče – biblioteci u kojoj su u milijunima tomova Enciklopedije mrtvih do najsitnijih pojedinosti zabilježeni životi umrlih. U tom arhivu ljudskih sudbina zabilježena je svaka, pa i najsitnija pojedinost iz svakog pojedinačnog života – od imena biljke koju je netko ubrao, do knjige koju je volio, ulice u kojoj je stanovao ili boje neba u svakom danu u kojem se budio. Prelistavajući svezak Enciklopedije u kojem je opisan život njezinog oca, junakinja priče pronalazi veliku utjehu u tim bilješkama, i to ne samo zbog činjenice da joj je dostupan detaljan pregled života njezina oca, nego i zbog osjećaja da će i ona jednom, kad je više ne bude, imati svoj svezak u kojem će riječima biti 'spašen' čitav njezin život.

Ideja na kojoj je Kiš izgradio svoju priču oduvijek je u meni izazivala neku vrstu euforije. Tjerala me na groteskne asocijacije o postojanju malih pritajenih patuljaka koji odnekud iz prikrajka, sa sićušnim notesima, debelim naočalama i olovčicama iza šiljastih ušiju, prate i bilježe svaki trenutak našeg života. Bilo bi zgodno imati jednog takvog osobnog bilježnika koji bi umjesto nas vodio računa o tome da se naš život ispiše i osmisli riječima. No, budimo realni, patuljci bilježnici ne postoje. Želimo li ostaviti pisani trag, ostaje nam samo jedna opcija – da sami budemo kroničari vlastitog bivanja.

Možda tek jedna petina od sedam milijardi ljudi na svijetu obavlja tu zadaću. Neki to čine u izolaciji, računajući da će njihovi zapisi jednom, kad za to dođe vrijeme, doći u ruke onima kojima će nešto značiti. Drugi, kao vi ili ja, ostavljaju svoj pisani trag na javnom mjestu i dijele svoja stanja, osjećaje i razmišljanja s drugima, u virtualnoj interakciji. Treći ispisuju priče dajući svojim likovima osobine koje na neki način govore i o njima samima. Četvrti se ispisuju u pismima bliskim ljudima ili arhiviranjem podataka o mjestima na koja su putovali. Neki čine sve to pa s vremenom svezak njihovog bivanja postaje sve opsežniji, a ja vjerujem da se s tim opsegom povećava i njihov osjećaj da im život, barem na neki način, pobjeđuje prolaznost i zaborav.

Cijeli ovaj uvod ispisala sam zato da objasnim zašto se, svaki put kad ulazim na www.blog.hr, osjećam kao da čitam i s drugima ispisujem Enciklopediju živih. Onih živih koji ostavljaju pisani trag. Iako ta naša enciklopedija nikad neće završiti u koricama niti će imati svoj kataloški broj u nekoj prašnjavoj biblioteci, ona na svoj osobit način ipak postoji. Ništa u njoj nije kategorizirano, poredano ni usustavljeno kao u pravim enciklopedijama, ali njezina je draž baš u tom kaosu, u neredu različitosti kojemu svatko od nas daje svoj osobni pečat.

Volim je čitati, tu enciklopediju, jer mi ona približava barem jedan sićušni dio od sedam milijardi svjetova mojih suvremenika. Volim je i ispisivati s vama jer znam da moj životni svezak prelistava barem jedan sićušni broj od sedam milijardi mojih suvremenika. Možda to nije jamstvo za pobjeđivanje prolaznosti i nadvladavanje zaborava, ali je sasvim sigurno izniman osjećaj – dovoljno snažan za ispisivanje i čitanje uvijek novih stranica našeg zajedničkog enciklopedijskog djela.

subota, 18.02.2012.

Vaka cura, a stoji nako

Kad sam prvi put čula frazu iz naslova, imala sam možda petnaestak godina. Došla sam posjetiti baku, ali nisam je našla u stanu pa sam je potražila na klupici uz rivu, gdje je obično provodila ljetna predvečerja s pokojom susjedom. To klupičarenje bilo im je omiljeno stanje. Ponijele bi neki ručni rad, tek toliko da drugi ne misle da samo beskorisno sjede, usput bi ćakulale pretresajući sva malomišćanska govorkanja, a jednim okom cijelo su vrijeme pratile tko i, naravno, s kim, prolazi rivom.

Sjela sam malo pored bake i njezine aktualne prije. Prija me pitala kako je u školi, baka me pitala za mamu, tatu i braću, a onda smo sve tri zašutjele. Prija je kukičala miljeić za noćni ormarić, baka je porubljivala vezeni stolnjak, ljudi su prolazili.

U jednom trenutku ispred nas je prošla djevojka. Poznavala sam je iz viđenja, onako kako u malom mistu svatko svakoga zna. Imala je tada najviše 25 godina, ali nije imala momka pa su je moja baka i njezina prija već debelo smatrale starom curom. Naravno, nije dolazilo u obzir da cura ima momka a da one to ne znaju – znale su što se događa svima, katkad prije nego su i oni sami to znali.

Kako se cura približavala klupi, baka i prija malo su usporile ručni rad promatrajući je sa zanimanjem, da im kakva možebitna promjena na njoj ne bi promaknula. Djevojka ih je pristojno pozdravila i nastavila dalje, a kad se udaljila dovoljno da ih više nije mogla čuti, baka je rekla: Vaka cura, a stoji nako! (Prijevod za svaki slučaj: Ovakva cura, a 'stoji bez veze' – odnosno sama je!) Prija je zavrtjela glavom, a onda je i baka još malo negodovala vrteći glavom kako bi dala dodatnu težinu izgovorenoj socijalnoj dijagnozi.

Sjećam se da mi je tada, u dobi od petnaest godina, bakina rečenica zazvučala nekako zlokobno. Dakle... ako nemaš momka, onda samo stojiš nako, što zvuči pomalo kao da i ne postojiš. Postojiš tek u paru ili, posegnemo li za malo ironije, ako te netko upotrebljava.

Kasnije se godinama nisam sjetila te rečenice. Otišla sam iz zavičaja pa nisam baš imala prilike slušati esencijalne mudrosti klupičarskih baka. Osim toga, imala sam momka, pa muža, pa dijete – po bakinim kriterijima ipak se nisam imala priliku osjećati kao netko tko samo stoji nako. Bake sam se sjećala po mnogim drugim stvarima, po drugim rečenicama, u sličicama koje su dolazile nenajavljeno ili namjerno prizvane.

A onda, neku večer, baka je došla nenajavljeno.

Izašla sam u omiljeni klub s tri drage prijateljice. Smijale smo se, nazdravljale, prepričavale jedna drugoj nedavne događaje, pretresale osobnu povijest – a malo i budućnost. Kroz gustu zavjesu glazbe, smijeha, našeg razgovora i okolnih dijaloga, bakina rečenica dolepršala je s one davne klupice drito među nas, u sadašnjost, kao da se vrijeme, u inat kronologiji, odlučilo malo zabaviti na naš račun.

Jer mi smo, sve četiri – cure koje stoje nako. Pardon... žene koje stoje nako, a vake su.

petak, 17.02.2012.

Ništa mi neće ovi dan pokvarit

Nedavno sam u zbirci priča Jeanette Winterson naišla na dijalog između majke i kćeri koji me se dojmio. Djevojčica želi ući u vrt iza neke ograde, a majka joj ne dopušta. Kaže joj: „Ondje nema ničega.“ Djevojčica na to kaže: „Ako nema ničega, onda mi se ništa ne može ni dogoditi“, a majka joj odgovori: „Ništa je najopasnije od svega.“

To je dijalog po mojoj mjeri. Hrpica jednostavnih riječi koja pokrene rečenični krvotok, koja me potakne da mislim o stvarima koje mi inače nisu u svakodnevnom misaonom inventaru. To je ono što ja zovem mentalnom poslasticom.

Odmah sam odložila knjigu i počela tražiti Ništa u svijetu oko sebe i u vlastitom životu.

Krenula sam od jednostavne jednadžbe Ništa = izgubljeno vrijeme. Preispitivala sam način na koji provodim vrijeme. Kad previše radim (a to je gotovo uvijek), ne mogu to vrijeme definirati kao Ništa. Nije izgubljeno. Poslužilo je borbi za egzistenciju, napunilo frižider, platilo režije, popravilo stanje u ormaru, natočilo gorivo, akumuliralo neko novo vrijeme u kojem ću moći raditi manje. To nije Ništa, to je Nešto, čak i ako, radeći, nisam imala puni osjećaj unutrašnjeg života. Egzistencijalna hibernacija je, ipak, barem donekle opravdana.

Tražila sam dalje, među svojim uobičajenim dnevnim aktivnostima. Kuhanje, nabavka, pospremanje, čak i omraženo peglanje – znam da nije neki vrh smisla postojanja, ali i time opslužujem život. Svoj život. Osim toga, kuhati volim. Pospremanje i peglanje obično obavljam vodeći duge razgovore s Tinom (hvala nebesima na handsfreeju!), a to nikako nije izgubljeno vrijeme. Čak i kad to radim sama, usput razmišljam, akumuliram ideje, prikupljam mentalnu građu, skiciram u glavi literarne situacije. Dakle, opet je Nešto.

O stvarima koje me ispunjavaju nisam ni morala misliti kao o potencijalnom Ničemu kad mi je to sve. Čitanje, pisanje, sviranje, hodanje, ljudi koje volim. Ova je kategorija zaštićena vrsta, jer čak da u njoj i ima tzv. gubljenja vremena, uvijek ću strastveno zastupati tezu da vrijeme nije izgubljeno ako smo uživali gubeći ga.

Gdje se onda krije to opasno Ništa? Filozofiju sam čitala puno manje nego što sam željela, ali sjećam se Platonove tvrdnje da u svemu ima neki element Ničega. Ako je to istina, Ništa je potencijalno bolesno tkivo svega. Ako ga njegujemo, narast će. Ako ga ne obuzdamo, metastazirat će na sva zdrava područja života. Možda je stvar samo u načinu na koji doživljavamo svijet, ili u vlastitom doživljaju vlastitog života?

Ako je Ništa ono što nema vrijednosti ni značenja – onda se radi samo o tome da gotovo svemu možemo udahnuti vrijednost i značenje. Da Ništa možemo lako prevariti.

Odlučim li, na primjer, sutra ne raditi – ništa, mogu provesti dan propuštajući kroza se osjećaj života. Mogu se prepustiti podsjećanju da je život dar, da su ljudi kojima sam okružena pravi blagoslov, da je privilegij biti obdaren vještinom zapažanja lijepoga, osjetilima koja to mogu primiti, sposobnošću mišljenja koja sve to može podržati, rječnikom koji sve to što se iznutra događa može artikulirati. Učinim li to, pretvorila sam sutrašnje ništa u nešto – i to u nešto veliko!

Ali meni se čini da je tajna zapravo u tome da ne moramo isprazniti dan da prevarimo Ništa. Istim osjećajem vrijednosti mogli bismo popratiti bilo koji dan i bilo koji trenutak. Uvijek možemo primijetiti da postojimo. Ništa stupa na snagu tek onda kad prestanemo njegovati osjećaj života i kad dopustimo da nam inercija oduzme elementarni osjećaj zadovoljstva. Kad naš unutrašnji život ostane bez sadržaja.

A taj sadržaj... to Nešto što pouzdano pobjeđuje Ništa... taj osjećaj života na koji povremeno zaboravljamo – to sebi možemo oduzeti ili dati jedino sami.

Evo, danas je petak. Počinje vikend. Zatoplilo je, pojavilo se sunce. Radit ću posao koji volim. Vidjet ću neke drage ljude. Pročitati koju stranicu knjige u kojoj uživam. Pisat ću. Hodati. Skuhati nešto što volim. Na kraju dana možda popiti čašu dobrog crnog vina. Disati, smijati se, osjećati život. Prevariti Ništa. To Ništa, ono koje nema vrijednosti ni značenja, neće imati priliku ni proviriti u moj dan. Ništa mi neće ovi dan pokvarit!

četvrtak, 16.02.2012.

Šest lica (ne) traži autoricu

Kao i u Pirandellovom djelu „Šest lica traži autora“, i u ovoj priči stvarnost postaje iluzija a iluzija stvarnost, samo što je ova priča zastrašujuća jer nije literarna fikcija nego stvarna, istinska drama usamljene žene pedesetih godina koju je iluzija što ju je sama izgradila odvela u čistu virtualnu patologiju.

Počelo je kad je izmislila dečka. Kao, upoznali su se preko Fejsa. Nitko nije posumnjao. Baš lijepo – napokon nekoga ima, prvi put nakon rastave. Bila je jako tajanstvena spominjući ga – samo se smješkala i govorila o njemu u superlativima, ali nitko ga od njoj bliskih ljudi u više od godinu dana veze nije vidio ni upoznao. Izvlačila se objašnjenjima da je na putu, da je u gužvi, da ona nije spremna na njihov zajednički socijalni život jer je dosta mlađi od nje, i slično. Ništa zato – kao da je važno koliko je veza javna! To je ionako njezina stvar. Njezina i njegova. Nitko se, kao što je i red, nije miješao.

Onda se odvažila jednoj kolegici otkriti tko je on među njezinih stotinjak Fejs prijatelja. Tu se klupko počelo odmotavati. S jedne jedine njegove fotografije na profilu smješkao se neki reklamni muškarac, a sve ostalo bile su fotografije pejzaža, životinja i interijera. OK, možda je čovjek bez obzira na svoj manekenski izgled malo sramežljiv, ne voli javno objavljivati svoje fotografije – da ne ispadne da odmah sumnjamo. Ali ipak... bilo je malo čudno da dotični ima tek desetak prijatelja, od kojih petero imaju iste takve labave profile – jedna ili nijedna profil fotografija, uvijek pomalo nerealna, a ostali albumi kreirani po istom principu: malo pejzaža, malo interijera, pokoja životinja. Boravište imaginarnih prijatelja obično je u nekoj stranoj zemlji, a nema ni jednog jedinog stranca među njihovim prijateljima. Ukratko – vrlo čudna ekipa.

Nije trebalo dugo istraživati da se shvati kako ti ljudi nesvakidašnjih imena i profila ne postoje. Ni na Googleu, ni u stvarnom životu – a svi se, kao, bave nekim važnim i zanimljivim poslom. Sve bi to bilo donekle prihvatljivo da ti nepostojeći ljudi jedni drugima, a osobito glavnoj junakinji ove priče i njezinom dečku, ne lajkaju statuse i ne ostavljaju komentare, i to sve u razmacima od nekoliko minuta jer su – gle čuda – svi baš u isto vrijeme na Fejsu, bez obzira što žive u različitim vremenskim zonama.

Da ne duljim, glavna junakinja je, kako bi priča o dečku bila uvjerljivija, pored njega izmislila još najmanje petero ljudi čije profile sama svakodnevno ažurira i održava aktivnima. Teško je zamisliti koliko vremena, energije i koncentracije treba da se održi takav lažni život, a još je teže zamisliti da netko to doista čini! Zamislite koliko je to lažnih e-mail adresa s kojih se prijavljuje na Fejs, koliko potrage za prigodnim fotografijama i objavama koje treba svakodnevno dodavati kako bi bilo razloga za lajkanje i komentiranje! Ma ne bi se ni to nikoga ticalo da dotična osamdeset posto radnog vremena ne provodi u održavanju ovog lažnog života, i da ljude oko sebe ne uvlači u svoju laž smatrajući ih toliko naivnima da će u sve povjerovati. Nikoga se ne bi ticao njezin izmišljeni život da ga nije svakodnevno servirala ljudima u svojoj okolini.

Sve se zakompliciralo kad se glavna junakinja sama toliko zapetljala u te paralelne priče da je počela raditi logičke greške u prepričavanjima zajedničkih večera, putovanja i proslava u kojima s njom sudjeluju samo članovi tog probranog Fejs društvanca – i nitko od stvarnih ljudi u njezinoj okolini. Kad su se ljudi oko nje počeli osjećati glupo slušajući neprobavljive laži, prvo je nastupilo pritajeno zgražanje, a onda zabrinutost za glavnu junakinju koja je toliko zaglibila u virtualnu iluziju da je potpuno izgubila pojam o stvarnom životu, do te mjere da je samu sebe uspješno uvjerila da se život događa tamo. Što je više o njemu pričala, što ga je više na Fejsu održavala aktivnim, više je i sama vjerovala u njegovo postojanje, a stvarni ljudi koje je uvukla u svoju iluziju osjećali su sve veću nelagodu.

Ta nelagoda još uvijek traje. Nitko joj se ne usuđuje reći. Nitko ne može pretpostaviti kako bi reagirala da je se posjedne i da joj se kaže da su ljudi kojima priča bajke o svom aktivnom društvenom i ljubavnom životu zbrojili dva i dva. Kako uopće postupati s ljudima koji su toliko ogrezli u svoju iluziju da nisu spremni za istinu?

Suvremena psihologija malo kaska za obilježjima vremena u kojem živimo. Trebalo bi ustoličiti cijelu jednu novu granu psihologije koja bi se pozabavila poremećajima i ovisnostima koje proizvode rukavci virtualnoga života. U međuvremenu, dok ta vrsta devijacije ne dobije svoje službeno mjesto u liječničkim kartonima, naša će junakinja i dalje održavati svojih šest izmišljenih junaka živima. Njezina lica neće tražiti autoricu, ali će je, kad-tad, sustići njezina samoća – samoća koju je na svoj način odlučila prevariti varajući sebe.

srijeda, 15.02.2012.

Večera kod Djevice

- Ja ću ti skuhati crni rižoto – rekao je te večeri u bučnom klubu u kojem je svirao neki bend. Ako ćemo precizno, nije rekao nego mi se derao na uho jer ga inače ništa ne bih čula. Pričalo se o omiljenim jelima, a ja sam rekla kako obožavam crni rižoto ali mi se ne da kuhati ga samo za sebe. (Solić bi prije pojeo ploču stiropora nego komadić sipe.)

Tek smo se bili upoznali i proveli neko vrijeme u razgovoru – ako se dijalog uz tako glasnu svirku uopće može nazvati razgovorom. E sad... prihvatiti poziv na večeru od nekoga koga poznaješ samo sat i pol... rekla bih da mi to nije običaj – kad bi se pozivi na večeru događali toliko često da uopće možemo govoriti o nekoj statistici. Oni koji me čitaju znaju koliko je to u mojoj biografiji rijetko i da mi je egzotika muškog kuhanja sol na (h)ranu. Uglavnom, pet puta ću razmisliti prije nego odbijem takav poziv, umjesto da pet puta razmislim prije nego ga prihvatim.

Umišljam si da imam neki senzor za ljude koji mi daje za pravo slušati intuiciju, a Rečeni Gospodin prošao je taj filter. Ugodan je, zanimljiv, kulturan, zabavan, naočit i – kuha! Naravno, prihvaćajući poziv ogradila sam se napomenama kako to ništa ne znači i kako je to samo večera, da ne shvati moj dolazak u njegov stan kao zeleno svjetlo za sve ono što muškarac i žena mogu raditi kad se nađu sami u četiri zida. Lijepo ćemo večerati, razgovarati, bolje se upoznati i, tko zna, možda utabati put za nastavak druženja, za neku novu večeru, pa možda i za zbližavanje koje će porušiti te zidove koje sam podigla kao mjeru predostrožnosti.

Bez obzira na sve ograde, on je sigurno imao neka očekivanja, a lagala bih kad bih rekla da im ni ja nisam ostavila prostora. Nikad se ne zna, mislila sam – dok nisam ušla u njegov stan. Čim sam se osvrnula oko sebe u tih tridesetak kvadrata, znala sam da će to biti samo večera. Naime, sterilniji prostor nisam vidjela nikad u životu.

Uglavnom, stančić Rečenog Gospodina izgledao je kao da u njemu nitko i ne živi. Kao da je pripremljen za fotografiranje za prodaju – bez stvari, samo s namještajem. Ni jedne jedine knjige, čak ni kuharice. Ni jedne jedine vidljive police – samo okomite plohe koje skrivaju stvari. Jedini znak života bilo je dvadesetak filmova ispod televizora, složenih po špagi, i simetrično postavljen pribor za večeru, s podmetačima čak i ispod soljenke. Nije da sam pobornica neurednosti, ali ta vrsta urednosti isključuje bilo kakvu mogućnost opuštanja. A alarm za opsesivnu urednost zapištao je već kod obaveznog izuvanja na ulasku u stan. Moj kaput je stavljen na vješalicu i spremljen u ormar u kojem je (nisam mogla ne primijetiti) sve složeno po bojama i veličini. Meni je to, da prostite – zastrašujuće.

Dok je Rečeni Gospodin dovršavao rižoto, iščuđavala sam se nad sterilnošću kuhinje i pitala se kako je moguće da netko upravo dovršava večeru u kuhinji u kojoj nema ni traga pripremanja te večere. Na radnoj površini ničega – samo rižoto u woku na štednjaku i jedna kuhača za miješanje istog. Blistav sudoper, još blistavije pločice na kojima bi se svakome iole normalnom dogodila makar jedna kapljica sipinog crnila. Ne. Ništa. Da nije preda mnom dovršavao rižoto i da mi nije opisao cijeli postupak kuhanja otkrivajući tajne svog recepta, pomislila bih da je taj rižoto upravo stigao iz nekog restorana i da je iz aluminijske posudice samo preseljen u wok.

Da ne duljim, servirao Rečeni Gospodin rižoto, naribao parmezan, natočio vino, navio ugodnu pozadinsku glazbu, zapalio svijeće – sve kako treba. A rižoto… ne znam jesam li ikad jela bolji. Razgovor ugodan, prirodan, čak i nešto malo kemije u međuprostoru. Zbog te kemijice vodila sam unutrašnji monolog kako zbilja kompliciram ako urednost doživljavam kao manu, čak i ako je pretjerana. Nastojala sam zaboraviti obavezno izuvanje, opsesivno organiziran ormar, sterilno čistu kuhinju i izostanak knjiga. Možda je puki hedonizam trenutka dovoljan za opuštanje? – tako sam preispitivala svoj ukupan dojam uživajući u svakom zalogaju i u gutljajima pomno izabranog vina koje se ljeskalo u kristalno čistim visokim čašama.

A onda se dogodila kap koja je prelila čašu moje tolerancije na opsesivnu urednost. Rižoto je pojeden, vino doliveno u čaše, politička orijentacija provjerena, atmosfera blago erotizirana… i što čini Rečeni Gospodin? Ustaje, sklanja suđe sa stola zabranivši mi da mu pomognem, i nestaje u kuhinji. Ostajem sjediti za stolom, pijuckam vino i čekam. Čekam još uvijek. Pet minuta. Deset. Ustajem i zavirim u kuhinju, a Rečeni gospodin upravo suhom krpom glanca netom oprano suđe i stavlja ga na mjesto. Sad ću ja, samo još koju minuticu – kaže, dajući mi do znanja da bi mu bilo draže da ga čekam u dnevnoj sobi.

Ako je normalno u ovakvoj situaciji ostaviti svoju gošću petnaest minuta samu u dnevnoj sobi samo zato što jednostavno ne možeš podnijeti pomisao da su u sudoperu dva prljava tanjura, wok i dvije vilice – onda ću se ja, koja smatram da to nije normalno, rado proglasiti nenormalnom. Reći ćete da mu možda nisam bila dovoljno zanimljiva? I ja bih to pomislila da nije, nakon što je u kuhinji sve bilo pospremljeno, krenuo sa zavodničkim manevrima koji, to je sad već sasvim jasno, više nisu mogli upaliti. Morska Sol oprostila bi mu čak i presoljeno jelo, ali to da je između nje i prljavog suđa izabrao suđe – nikad!

I onda neka mi netko kaže da taj horoskop nema baš nikakve veze! Može li biti slučajno da je Rečeni Gospodin horoskopska Djevica, i to dupla – u znaku i podznaku? Istina, on je zbilja malo teži slučaj, ali je urednost i pedantnost koju pripisuju Djevicama ne samo potvrdio, nego i, što se mene tiče, doveo na zao glas.

Nadam se da među vama ima Djevica koje pobijaju ovu reputaciju. No bez obzira na horoskopski znak i stupanj urednosti koji zastupate i živite, nadam se da ne perete suđe dok vam osoba koju zavodite sjedi u drugoj sobi :-). Kad vam dođe da to učinite, sjetite se da suđe neće pobjeć' – a objekt žudnje koji čeka da to suđe operete – hoće!